ОВО БИ СВАКИ СРБИН ТРЕБАЛО ДА ПОГЛЕДА КЛИКНИ ОВДЕ!!!

Dvorana ogledala večnosti

Ovde moram reći da je moj ulazak u Nebesni svet svaki put bivao drugačiji; svagda na drugom mestu. Posle sam saznao od bića svetlosnijeh da između ovog zemaljskog i Nebesnog sveta postoje hiljade i hiljade prolaza, a ti prolazi su kao nekakva grotla od svetlosti duginih boja.

Ovako je bilo. Te jesenje noći, pred berbu kukuruza, rano sam pošao na počinak. Cvokotao sam jerbo je tog vascelog dana lila ledena kiša. Što naši gorštaci vele, kiša sipulja. Imao sam osećaj da me studen do kostiju prožima. Uvukao sam se pod ponjave, skrstio ruke ponad pupka i zagledao se u tračak svetlosti na tavanici. Nešto mi je kuckalo u slepaočnicama, zujalo u ušima, stezalo me u prsima... kao da me nekakav div mlatnu velikim maljem po čelu...Odjednom sam se obreo na dnu dubokog bunara. Visoko nada mnom svetleo je otvor. Neka me je sila, sila poput vihora, zahvatila i ponela ka otvoru. Kad sam proleteo kroz otvor, zapljusnula me je svetlost tako umilnih boja...



NEBESNI DVORAC


Preda mnom su bili predivni predeli, kao da sam negde u Šumadiji, ali s proleća, kad je najviše cveća po rudinama. Samo što su ti predeli bili još lepši i nekako jasniji, blešteći, kao umiveni. Nebo je bilo vedro, prozračno, bez ijednog oblačka. Sve se kupalo u predivnoj svetlosti, iako sunce nigde na nebu nisam video.

Tada sam najednom, na proplanku upremase, ugledao prekrasan dvorac, sav od raznobojnog stakla...Nešto me je vuklo ka tom dvorcu, prosto me je nosilo.

Oko njega bilo je devet prstenova žive ograde, i devet kapija, devet prolaza, ali ne u istoj liniji, već kao ono u lavirintu što se u novinama pojavljuje. Kao kad bi, na priliku, uzeo devet prstenova presečenih, sve veći od većeg, i stavio ih jedan u drugi - slično krugovima u vodi - tako da onaj prorez vazda bude negde drugde, levo ili desno...Daklem, kad sam se primakao, ti prstenovi žive ograde zavrteli su se iznenada i sve kapije su se našle u istoj liniji; i ja prođoh kroz njih.

Prostor između poslednjeg prstena, najunutarnjijeg, i samog dvorca bio je prekriven nekom mekom travom... Da, bila je trava, ali ne zelene, već kao rumene boje...Kad sam se posve primakao onom zdanju što je predivno bleštavilo, primetio sam, dok su se same od sebe otvarale dveri, da je ovde, u ovom svetu, sve živo. Ne umem da objasnim...ali ograda je bila živa, travnjak živ, a i sam dvorac je kao živo biće, kao organizam živi...

PROŠLOST I BUDUĆNOST U SADAŠNJOSTI


Još time začuđen i zbunjen, najednom se obretoh u prelepoj dvorani...Prvo što sam osetio - ponavljam: osetio, jer još nisam video - jeste da dvorana ima sunce. Kao da je vasceli svod sunce samo. Potom sam u središtu dvorane ugledao nešto najlepše...predivno biće od svetlosti. U tom času osetio sam još nešto (ovo: osetio sam naglašavam, jer se u Nebesnom svetu sve oseća, skoro i da je samo mišljenje osećaj, osećanje): biće od svetlosti u centru dvorane kao da je zračilo svetlost iz sebe i bacalo je na svod...U stvari ovako...možda i ne umem to da opišem...Jer sam isprva imao osećaj da je sunce gore, da je svod sunce...No, ubrzo potom, osetio sam, da ta svetlost, koju osećam ozgo sa svoda, izvire iz bića svetlosti. Prosto rečeno, svod je kao ogledalo...

Dakle, to biće od svetlosti bilo je muško i žensko. Kad sam ga pogledao, u prvi mah bio je krasan muškarac, a samo što trenuh očima, to više nije bio muškarac, već prelepa žena...I tako se vazda smenjivalo, i menjalo, pri svakom trenuću. Pitao sam se gde sam to ja? I samo što je to pitanje prostrujalo mnome, dobih odgovor: ti si u Dvorani ogledala večnosti. Kako sam tada prvi put čuo (ponavljam: sve su to osećanja) za Dvoranu ogledala večnosti, onako zbunjenog, biće od svetlosti - žena ozari me svojom energijom, i kao da mi skide neku paučinu sa čula; najednom mi je sve bivalo jasnije, umah sam tako lako, bez naprezanja, počeo da osećam i razumevam stvari...

U tom času sam osetio - video mnoštvo ogledala sve jedno naspram drugog, sve jedno u drugom, sve jedno kroz drugo...Video sam nekoga drugog, sve jedno u drugom, sve jedno kroz drugo...Video sam nekog u daljini, ali sam istog trena osetio da sam to ja...Imao sam mnoštvo likova, manje ili više sličnih, negde posve različitih, ali svi su ti moji likovi bili nekako u jednoj liniji. U trenu sam se prepoznao, i ne samo prepoznao, već sam sve te svoje likove, sve svoje živote živeo u tom trenu. I to tako istinski, snažno, bolno i radosno u isti mah... Još nešto, što je veoma važno! Ja sam gledao sebe skroz - naskroz. Evo ovako. Mi sebe  u zemaljskom svetu nikada u potpunosti ne vidimo. U stvari, ne možemo da vidimo svoje lice - sem ako stojimo pred ogledalom - ne možemo da vidimo potiljak, leđa...Tamo se sve to vidi istovremeno, kao da imamo na stotine očiju. I još nešto. Ogledala u Nebesnom svetu nisu isto što i ogledala u zemaljskom. U ogledalu zemaljskog sveta levo je desno, a desno je levo; dok je u nebeskom ogledalu levo - levo, a desno - desno.

ŽIŽA ŽIVOTA

Sledeći osećaj bio je ovakav. To jesu ogledala, ali ogledala - televizori...Kao da ste u dvorani gde ima stotine stotine televizora, i svi ti televizori daju u nečemu iste slike, ali i po svemu različne. Kako? Ovako. Vi gledate rođenje jednog čoveka, ali u isti mah, na drugom televizoru, vi možete videti smrt tog istog čoveka. Reče mi se, i osetih, da se negde, kao u žiži ogledala večnosti, u jednoj tački skuplja sve, i prošlost i budućnost...U stvari, u toj dvorani nema ni prošlosti ni budućnosti...To je samo dešavanje, samo osećanje, u ovom trenu. Da sve je u ovom trenu, sve je sadašnjost. Ono što je nazemlji trista godina u prošlosti, to se gore upravo dešava, vidi i oseća. Ili, opet ono što će se na zemlji pojaviti kroz sto ili dvesta godina, to se u onoj dvorani već vidi i oseća...

SVE JE LJUBAV


Još sam saznao da osećanje proizlazi iz ljubavi, da je sve ljubav, odnosno da se vidi i oseća samo ono, samo onaj, prema čemu, ili kome, osećamo ljubav. Znači, da bismo videli i osetili nekoga ili nešto, moramo imati ljubavi prema tome. Docnije mi bi pojašnjeno, u osećanjima, da Dvorana ogledala večnosti nije centar, poput onih u naučno - fantastičnim filmovima, centar iz gojeg se upravlja čovečanstvom. Ovde se, recimo, ničiji intimni život ne razotkriva - to je prosto nemoguće. Zašto? Zato što u tu dvoranu, prvo, ne ulaze oni koji žele da zavire u tuđe tajne - već samo u vlastite - i drugo, ako bi neko čak i poželeo, ogledala bi se namah zamaglila. Prosto rečeno, ulaznica za Dvoranu ogledala večnosti jeste čista nebesna ljubav. A onaj ko nosi, i živi, čistu nebesnu ljubav, taj i ne pomišlja da razotkriva tuđi život. S tim smo načisto, jerbo je to zakon.

Ako bih ja vama sada - ne dao Bog! - počeo, na priliku, da razotkrivam nečiji intimni život, ja bih na po reči zanemeo, jerbo bi mi se sve što sam video gore u tren izbrisalo. Znači, sve ovo što sam ispričao bilo bi kao pisanje po vodi. I još nešto. Ako bih kazivao ono što nije za kazivanje, to bi bio isti greh kao da sam - ne daj Bože! - ubio čoveka.

Video sam...osetio i ono što će uskoro biti vidljivo i u zemaljskom svetu...Ono što se tiče srpskog naroda, a i drugijeh naroda. Samo, ne bih ja sada o tome...Nešto smem da rečem, a nešto ne smem. jerbo su gore svi narodi kao jedno biće; i sudbinu jednog naroda dele svi drugi narodi. Ne može jednom narodu biti lepo, a drugom ružno, jednom dobro, a drugom zlo;nego je svima podjednako. To ja nisam video na svojim predhodnim nebesnim putovanjima, verovatno stoga što se onda nisam bio uzneo tako visoko. Recimo, u podnebesnom svetu ja sam u viđenjima bio bliže zemaljskom gledanju, gledanju zemaljskog čoveka, dok je u Dvorani ogledala večnosti nešto posve drugo. Tamo, na priliku, ne postoje prijatelji i neprijatelji, svoji i tuđini, svoj i tuđ narod...Tu je, kao što rekoh, sve samo ljubav; tu je sve svoje, sve naše, sve mi sami. Drugčije i ne može biti. Jerbo je to sam Gospod...Ljubav, večna i beskrajna. To sam ja osetio gore, a znam ovde. Kažem:ono što se ovde zna, to se gore i oseća.

Na povratku, ponovo sam propao kroz onaj dubok bunar. Skoro da sam osetio pljusak vode, a vode nije bilo. Probudio sam se pokraj postelje, na podu. Bio sam mokar od znoja, ali sam se lepo osećao, kao da sam iznutra okupan, kao da sam dušu svoju okupao. Tako nekako...Niz prozorska okna lila je jesenja kiša. Vetar je zavijao ponad polja, a senke grana njihale su se po tavanici. Ulična svetiljka, pred našom kućom, treperila je na vetru. Preko maglom obavijenih gradina dopirao je iznemogao i tužan lavež pasa. Na trenutak, nisam više znao da li sam u ovom ili onom svetu, ili sam u oba sveta istovremeno...

0 коментара:

Постави коментар

Радански триптих

Радански крст

И крст лево сечен 2002 манасти Св.Спиридона код Бојника, а други сечен 2010 село Магаш испод Радана. Са по 33 год. старости.Трећи село Прилужани.

Богородица достојно ест

  © Copyright2010 Slike i zakon postanjaDesign by Izrada sajta 2009

PVC stolarija | Selidbe | Sudski tumac | Back to TOP  
Akumulator Auto stakla Servis letve volana Servis servo pumpe Adaptacija stanova Beograd Sigurnosna vrata decije torte svadbene torte torte laminat