ОВО БИ СВАКИ СРБИН ТРЕБАЛО ДА ПОГЛЕДА КЛИКНИ ОВДЕ!!!

Biblija kao uzrok razlaza u hrišćanstvu

Tekst preuzet sa sajta www.ivantic.com

Novi zavet

ISTINITA JEVANĐELJA

Gnostička jevanđelja - Elejn Pejgels
Tomino jevanđelje i knjiga Tomina  NOVO sa  najboljim komentarom
 Apokrifi Nag Hammadi (8.2.2011)
Sva gnostička jevanđelja koja su prevedena
Isus je živeo u Indiji - Holger Kersten
Svi istorijski dokumenti i tragovi o Isusovom povratku u Indiju
Isusove Nepoznate Godine
Budistički rukopis o Isusu u Indiji koji je otkrio Nikolaj Notovič.
Ovaj malo poznati tekst, poreklom iz indijskih budističkih rukopisa i nastao samo nekoliko godina posle Hristove smrti, sadrži niz novina i detalja o kojima nema ni pomena u Bibliji, odnosno Novom zavetu.
 Ruski istraživač Nikolaj Notovič došao je do njega pukim slučajem,
 kada je, tokom boravka u Tibetu, 1887, od vrhovnog lame saznao za postojanje rukopisa
 koji pripoveda o Isusu Hristu i, posebno, njegovim ranim godinama
 o kojima dotad ništa nije bilo znano.

Isusov grob u Kašmiru - video

Sasvim je prikladno Isusovoj veličini da mu grob bude skroman
i da ga današnja javnost, ovakva kakva je, ne priznaje i ne poznaje
Druga verzija istorije:
Isusov grob u Jerusalimu - video
Ali ne onaj zvanični, prazan, već sa pronađenim ostacima cele Isusove porodice.
Sasvim je prikladno da su taj grob Jevreji skrivali po svaku cenu, lagali o njemu i zapečatili ga iznova,
a njihove kosti zakopali izvan grada na nepoznatom mestu.
 Abelard Reuchlin: Pravi autori Novog Zaveta
 Abelard Reuchlin: The Pisos' Futher Writings
Isus je postojao kao učitelj poslat od strane naprednih ljudskih civilizacija da nas upozori na reptilske hibride koji su vladali nad ljudima u Vavilonu, Egiptu i Rimu. Te hibride je identifikovao u Levitima kada ih je nazivao potomcima i slugama Đavola (Reptila) (Jovan 8:44) dok je sebe uvek nazivao "Sinom Čovečijim" da bi naglasio svoje čisto ljudsko poreklo.
Leviti su iz Vavilona, gde su i sami bili podvrgnuti reptilskoj hibridizaciji, od reptilskih hibrida koji su tamo vladali, doneli  najvažnije tekstove Starog zaveta i znanje kako se stvara i održava kontrola ljudi putem religije. Čim su se vratili iz  "progonstva" u Vavilonu uspostavili su svoju teokratiju nad jevrejskim plemenima kakva do tada nije postojala, imali su  pripremljenu celu priču. Skoro svi tekstovi Starog zaveta su zapravo tekstovi iz Sumera i Vavilona. U nekim tekstovima su samo dodata jevrejska imena, kao na primer izmišljeni lik Davida u "Psalmima Davidovim", zatim  Solomona, Jova i Propovednika čiji tekstovi su svi sumerskog porekla. Tekstovi koji se odnose direktno na jevrejska  plemena i istoriju su uglavnom izmišljeni ili izmenjeni tako da se uklapaju u celu priču. Statistička istraživanja  Fomenka su pokazala da je neko bestidno prepisivao životopise skoro svih starozavetnih careva prema hronologiji  rimskih careva (vidi na dnu ove strane).  Tekstovi Starog i Novog zaveta su sastavljeni istovremeno u jednu knjigu danas poznatu kao Biblija, u Rimu, kada je  uvođeno hrišćanstvo kao religija. Sastavljačima nije bilo nimalo teško da usklade njihov sadržaj, da u Stari zavet ubace tuce izmišljenih "proroka" i stotinak "proročanstava" o Mesiji koja će se "ispuniti" sa Isusom. Podmetanje  "dokaza" je stara praksa u pravljenju religija. Treba to nečim i potkrepiti, ljudi će postavljati pitanja. Ali i pored toga  ostalo je više nelogičnosti i kontradikcija nego doslednosti, jer se nijedna istina ne može sakriti u potpunosti.
Jedna od najkrupnijih istina je ta da, pre ove intervencije Levita u kreiranju religije Jevreja, odnosno pre sastavljanja tekstova Starog zaveta u Rimu, jevrejski Bog Jehova uopšte nije bio "monoteista", bio je dvopolan, njegova ženska strana se zvala Ašera i prema brojnim arheološkim dokazima poznatim još od 1967. godine, uvek su bili poštovani zajedno, kao Bog i Boginja.  LINK  Njihova imena i dvopolnost vode poreklo iz Vavilona. I arheologija i sami tekstovi Starog zaveta gde se o Bogu govori u množini (Postanje 1.26; 3.22) pokazuju da Jehova nikada nije bio monoteistički bog. Takav je samo predstavljan, ali u kontroli uma putem religije veština predstavljanja oduvek je bila mnogo važnija od svih očiglednih činjenica. Zapravo, ta drevna veština se i sastoji u tome da se najpre postavi činjenica svima vidljiva, a zatim da se predstavljanjem i tumačenjem ljudi navedu da je uopšte ne vide kakva jeste, nego kakvom je teokrate predstavljaju. To se drugačije naziva dogma. Ako se i pored toga ljudima jave neke nelogičnosti između onoga što je vidljivo i što je rečeno o vidljivom, teokrate su taj problem lako rešavale inkvizicijom.

 Isus nas je takođe (iz istog razloga zbog kojeg nas je upozoravao na reptilske hibride) učio kako da sačuvamo  ("spasemo") svoju (ljudsku) dušu. Zato je on tako privlačan svim ljudima. Njegova učenja su ostala zapisana kod  Gnostičara, njegovih pravih učenika. Kako je njihov uticaj sve više rastao, hibridi su ih iskoristili da naprave hrišćansku  crkvu u Rimu kojom će oni da upravljaju, a ne pravi učenici Isusovi. U tu svrhu su iskoristili neke gnostičke zapise,  otuda potiču sve velike reči Isusove koje su ostale, a koje izražavaju takvu božansku mudrost kakvu niko nije mogao  da izmisli. Ali veći deo su falsifikovali i napravili Jevanđelja kakva su u današnjoj Bibliji (Abelard Reuchlin nam otkriva i  koja vladarska familija iz Rima je radila na sastavljanju tekstova Novoga zaveta), a sve ostale originalne zapise  proglasili za jeres i uništavali ih zajedno sa onima koji su ih posedovali (Jovan 16.2). Imali su puno razloga jer su  Gnostičari jasno govorili o zlim demijurzima i Arhontima kao o zmijolikim, reptilskim hibridima koji vladaju ljudima, i
 jasno su ukazivali na njih kao na vlastodršce u Rimskoj crkvi. Kasnije su naslednici Gnostičara, Katari i Bogumili, isto  tvrdili (da je Rimska crkva 'Satanina sinagoga') ali u znatno ublaženom i iskrivljenom obliku. Zato je Rimska crkva i njih uništila.
 Rimska Crkva je od početka svog nastanka bila veoma nepopularna i omražena u narodu, jer se zasnivala na lažima,  ritualima, nasilju i licemerju. Pokušavala je na sve načine ali nije mogla da uništi uticaj Gnostičara koiji su bili  poštovani u narodu jer su se smatrali pravim naslednicima Isusovog učenja, jer su ga svojim primerom živeli. Zato je  Rimska crkva morala da stvori novu nasilnu religiju - Islam - sa ciljem da uništi sve Gnostike i nevernike. Ali ta religija  je suviše ojačala tako da je postala relativno samostalna, iako uvek u tajnom savezu sa Rimom. O tome detaljnije  videti ovde.

Dakle, Isus je postojao, ali je njegovo učenje i delo iskorišćeno da se u kombinaciji sa starijim solarnim božanstvimanapravi hrišćanska crkva kojom upravljaju hibridi, vladari ovoga sveta. Oni na koje nas je Isus upozoravao da će doći posle njega i govoriti u njegovo ime i obmanuti mnoge (Matej, 24. 5,9).
Pravoslavna crkva je pokušala da se iz tog razloga izdvoji od Rimske crkve, ali nije uspela. Pravoslavna crkva se samo politički izdvojila, a duhovno malo nakrenula oko nekih nebitnih verskih detalja, ali ostala je na istim osnovama kao i Rimska crkva, jer je zadržala sve lažne dogmatske stavove i ne priznaje Gnostičare. Samo zahvaljujući čisto ljudskoj genetici slovenskih naroda Pravoslavna crkva ima uticaja na istinsko očuvanje ljudske duše u skladu sa suštinom Isusuvog učenja, a to je učenje o vaskrsenju u Božanskoj ljubavi putem Dobrotoljublja. Taj duševni potencijal u slovenskim narodima je sve što je živo i vredno u Pravoslavlju. Izvan toga ono je samo mrtva dogma koja uzalud pokušava da se oživi ritualnom magijom i folklorom.

Bart D. Erman: Isus to nije rekao
Mi nemamo originalne spise Biblije. Logično je da ih nemamo jer je sama crkva stvorena na manipulaciji i falsifikovanju Isusovog učenja, i njenim osnivačima nije išlo u prilog da
 imamo originalno učenje Isusovo. Zato su progonili gnostike, originalne učenike Isusove i
 spaljivali njihove autentične tekstove kao "jeresi".
 Ova zavera biva očitija u svetlu činjenice da su Budini govori pet vekova pre Hrista mogli
 da se sačuvaju u originalnom obliku, vekovima su prenošeni usmenim predanjem, a oko prvog veka i pedantno zapisani u Palijskom kanonu, bez ijedne greške i kontradikcije u sadržaju (kojih je Biblija puna), dok se ono malo Isusovih reči, pored onako kulturnih i pismenih Grka i Rimljana, nije uopšte sačuvalo. Glavni razlog zašto su Budini govori mogli da se dobro sačuvaju je taj što on nije pravio ni crkvu ni teologiju, koje uvek teže da predstavljaju nešto sasvim drugo od izvornog učenja.
 I ovi falsifikati Biblije koje danas imamo su prepisi prepisa mnogih prepisa nakon više
 vekova, pri čemu je svaki prepisivač unosio neke izmene u tekstove. Zato danas ima više
 razlika u prevodima Biblije nego što ima reči u Novom zavetu. Ovaj pedantni istraživač je u ovoj knjizi nabrojao neke od tih najprimetnijih razlika. Počeo je kao dobro programirani evangelista, ali je detaljnom analizom samih tekstova Biblije došao do uvida da je to sve velika manipulacija.

Svaka manipulacija se, uostalom, tako i razotkriva: pažljivom analizom nje same.

Sve obmane deluju samo onoliko koliko mi pristajemo da verujemo u njih.

Zato crkva insistira samo na tvrdoj veri, dok je izučavanje Biblije i njeno prevođenje na žive jezike naroda strogo zabranjivala, dugo vremena čak i smrtnom kaznom.

U ovoj knjizi možete saznati zašto su se tako plašili izučavanja Biblije.

Stari zavet

    Nova arheološka iskopavanja pokazuju sjajni Davidov grad kao varošicu od dve hiljade stanovnika. Toliko čuveni kraljevi David i Solomon su bili vladari koji su kontrolisali “beznačajne delove rubnih područja”. Nije bilo nikakvog egzodusa judejskih plemena iz Egipta, tog neverovatnog Mojsijevog poduhvata. Ali bilo je toliko paganskih svetilišta i pozlaćenih idola da naučnici smatraju da smo stigli do “novog pogleda na poreklo monoteističkih religija”. Otvara se i pitanje: kad je pisan Stari zavet - hiljadu ili tek trista godina pre Hrista? I ko je pisao tako nepreciznu knjigu? Zašto se činjenicama barata tako olako? NIN-ov feljton je izuzetan istraživački napor “Špiglovog” novinara Matijasa Šulca. Ovo uzbudljivo štivo sa nemačkog prevela je Danka Stojaković. Knjiga je prepuna napetih pripovesti, od kojih se neke bave silovanjem i bratoubilaštvom. Tu se ljudi pretvaraju u stubove soli, prodaju svoje primogeniturno pravo za varivo od sočiva, ili ih, poput Hioba, prekrivaju čirevi. Tu nastupa više od 20 proroka. Pesma nad pesmama nudi nam čistu ljubavnu poeziju. Knjiga propovednikova nalik je filozofskoj raspravi.
        A i glavni lik deluje nekoherentno. Čas se zove Jahve, čas El ili Elohim. Povremeno se Bog pojavljuje u vidu oblaka, a onda se opet prerušava u vatreni stub i pokazuje Mojsiju put.
        Ko je sačinio ovo mamutsko delo? Najstariji do sad pronađeni svici, koji sadrže tekstove biblijskih proroka, potiču iz Kumrana na Mrtvom moru. Neki od pronađenih ostataka dešifrovani su uz pomoć izotopa ugljenika: najstariji su nastali oko 240. godine pre Hrista.
        Nauka smatra da poreklo Biblije i njenih proroka seže mnogo dalje u prošlost. Svici iz Kumrana su samo prepisi prepisa. U Bibliji se pominje na desetine mesta i ličnosti. Iz svih tih marginalnih podataka istraživači su rekonstruisali hronologiju koja je konzervativnom bloku naučnika do danas služila kao smernica. Prema toj hronologiji, praoci su živeli oko 1800. godine pre Hrista. Oko 1250. godine pre Hrista narod Izraela napustio je Egipat.
        Ova predistorija Izraela iz, kako se smatralo, bronzanog doba obrađuje se u 1. knjizi Mojsijevoj. Sve počinje sa Avramom, pastirom, poreklom iz Ura (današnji Irak). Po zapovesti Božjoj, Avram iz Ura kreće za Kanaan.
        “S tobom će sva plemena na zemlji steći blagoslov”, objavljuje Svevišnji. Avram daje sve od sebe i kod Betela i Sihema podiže oltare. Posle jednog kratkog putovanja u carstvo na Nilu vraća se sa bogatim darovima u Palestinu, gde umire u 175. godini, “umoran od života”.
        Njegov sin Isak, nomad kao i otac, rađa Jakova, čijih dvanaest sinova čine plemena Izraela. Najtaštijeg od njih, Josifa, rodbina je namamila u klopku, odvela karavanom za Egipat i tamo prodala.
        1. knjiga Mojsijeva dirljivo pripoveda kako se taj izgnanik uzdigao od tumača snova do ministra. Ubrzo posle toga u Kanaanu je zavladala glad. Braća dolaze u Egipat da mole za pomoć. Josif, čiji su ambari puni, likuje.
        No, nedugo potom sreća mu okreće leđa. Na vlast dolazi novi faraon i prisiljava Jevreje “da za njega rade u polju”. Osim toga, moraju da vuku cigle u Ramzesu: to je naziv za Ramzesov grad - metropolu u delti Nila, čija je izgradnja započela oko 1270. godine pre Hrista.
        Breme sužanjstva postaje nepodnošljivo. Kao i mnogo puta posle toga, autori Biblije koriste sva sredstva da mračnim bojama oslikaju bedu Božje dece. Ali, tu je Mojsije.
        Hebrejsko nahoče, odraslo na dvoru faraona, postaće oruđe Boga. Taj borac za religiju pešice će izvući svoj narod iz “ropstva” na Nilu. Tu se porodična drama pretvara u istorijski masovni spektakl. Počinje vreme znamenja i čuda.
        Sa Mojsijem u bekstvo kreće “600 000 ljudi”. Jahve deli Crveno more - i oslobađa put za Sinaj. A tamo Bog lično prstom ispisuje u kamenu Deset zapovesti, koje njegov sluga pohranjuje u zavetni kovčeg, “najsvetiji nacionalni simbol” Jevreja (Finkelštajn). Tek što su stigli do Sinaja, prinuđen je da gleda kako njegov narod obigrava oko Zlatnog teleta.
        To je okončano vojničkom naredbom. Pod Jošuom, Mojsijevim naslednikom, počinje vojničko napredovanje. Jerihon pada praćen zvukom ratničkih truba. A Bog stalno pruža podršku. Čas pušta “kišu grada”, u Gibeonu čak zadržava Sunce ne bi li Jevreji pri dnevnom svetlu ubili i poslednjeg neprijatelja.
        Kakva storija o nastanku! Neprijateljska zemlja je sravnjena, u tesnoj saradnji sa voljom Svevišnjeg koji garantuje ispunjenje zahteva za teritorije. Sve to dešava se u dubini prošlosti, u vremenu koje bi moglo da se nazove legendarnim i “bronzanim”.
        I arheolozi su se orijentisali u skladu sa tom famom. Kad su u blizini Jerihona pronašli nasilno srušene zidine, odmah su za krivce proglašavane trube. Svaka polomljena cigla tumačena je kao oštećenje nastalo u manevrima tokom Jošuinog blickriga.
        Tek u novije vreme ovakvo iščitavanje Biblije potiskuje se u drugi plan. Avram neprestano jaše na kamilama. Kako mu je to polazilo za rukom? Te životinje su počele da se koriste za nošenje tereta tek posle 1000. godine posle Hrista.
        Uskoro se posumnjalo i da je Mojsije samo jedna izmišljena figura. Autor sinajske pripovesti živeo je oko 950. godine pre Hrista, i to kao dvorski pisar na dvoru kralja Davida, bar tako se verovalo. Ali, zašto onda Jevreji - kaže 1. knjiga Mojsijeva, 42 - plaćaju žito metalnim novcem? Najstariji kovani novac potiče iz Male Azije, a prvi put je izrađen tek u 7. veku pre Hrista.
        Nema sumnje: Pentateuh, pet knjiga Mojsijevih, koje religiozni Jevreji slave kao Toru i smatraju je naročito svetom, nije primarni izvor iz bronzanog doba. Pismeni “falsifikatori” (Kraus) samo su joj podarili veštačku patinu.
        Pre svega, Knjiga o Jošui u potpunosti izvrće realnu istoriju. Tu vojskovođa munjevito, u svom brzinskom ratu, preleće preko Jordana i, dok ga podstiče ljutiti Bog, istrebljuje starosedeoce i njihovo mnogoboštvo.
        Nova arheološka iskopavanja, koja vrši Institut za antiku u Izraelu, pokazuju razmere obmane. “Naseljavanje Kanaana se u stvarnosti odvijalo mirno i postepeno”, objašnjava Finkelštajn.
        Činjenica je da su oko 1200. godine pre Hrista semitska plemena krenula iz pustinje i odatle naselila brdovito područje zapadnog Jordana. Bili su to ljudi koji su spavali na drvenim strunjačama i nisu jeli svinjsko meso. U njihovim kućama bilo je mesta za četiri do pet osoba.
        # Sever regiona sve do jezera Genezareta nudio je novonaseljenom stanovništvu mnogo pogodnosti. Među blagim brežuljcima uzgajali su vinovu lozu i masline.
        # Nešto južnije, između Jerusalima i Hebrona, priroda je bila škrtija. U krševitim jarugama rasla je trnovita šikara, a vode je bilo veoma malo.
        U brdima oko Kanaana živelo je, oko 1000. godine pre Hrista, tek oko 50 000 ljudi. Jug je bio naročito negostoljubiv i izuzetno retko naseljen.
        Osim toga, uvek je bilo nesuglasica sa susedima. Edimiti i Moabiti živeli su u blizini. Prema obali, u plodnoj priobalnoj niziji, raširili su se po ogromnim gradovima Filistri - verovatno poreklom sa Krita. Još severnije živeli su Feničani, vešti pomorski trgovci, koji su žrtvovali decu.
        Naograničeni vladar u zemlji bio je, međutim, faraon. On je eksploatisao rudnike bakra. Oko 1250. godine pre Hrista Ramzes II je izgradio lanac utvrđenja i pristaništa po celoj zemlji, “put Horusa” - put kojim su prolazile vojske sa Nila.
        Teško može i da se zamisli da je Mojsije, čovek koji je spavao u šatoru, mogao da povede rat u takvom, izuzetno dobro naoružanom, zatvorenom obruču koji je pripadao faraonu. Doduše, 1207. godine pre Hrista faraon Merenptah pominje neko izraelsko pleme u jednom zapisu. Međutim, taj tekst se odnosi na kaznenu ekspediciju kralja sa Nila i glasi kratko i jasno: “Tvog semena, Izraelu, nema više.”
        Gospodar piramida uzimao je priloge od građana. Onaj ko je želeo da izbegne prisilni rad, bežao je u planine. Uskoro su tamo živeli begunci i izgnanici. Mnogi stručnjaci pojam Hebreja izvode iz “hapiru” - što znači otprilike nešto kao “lutalica”.
        A Biblija tvrdi da su baš u tom siromašnom, škrtom svetu oko Kanaana nastajala blistava kraljevstva. Tamo gde su u stvarnosti živeli pastiri u vunenim ogrtačima, navodno se prostiralo sjajno i prebogato Davidovo carstvo. Biblija preteruje još i više kad je reč o njegovom nasledniku Solomonu. U haremu ovog vladara živi 700 zakonitih žena. Pored njih, ima ih još 300 na vanbračnoj osnovi. Njegova palata je ogromna i prekrivena mekanim tepisima. Tu se vrškom pun pehar izliva: po Bibliji, Solomon je “po bogatstvu prevazilazio sve kraljeve na zemlji”.
        Vladar preteruje i na kulturnopolitičkom planu. Mojsije, kao pustinjski nomad, prinosio je žrtve Bogu u “šatoru otkrovenja”. Solomon Bogu podiže kuću od kamena. Ona je “sva prekrivena zlatom”, a iznutra obložena libanskom kedrovinom. Na najsvetijem mestu nalazi se zavetni kovčeg.
        Svi pokušaji da se postojanje ovog svetilišta potvrdi arheološki, ostali su bezuspešni. “Nemamo čak ni temelje hrama”, priznaje naučnik Bledhorn.
        Nema sumnje da je Stari zavet pun fikcije. On kolibe pretvara u palate. Zauzimanje zemlje u Kanaanu je nonsens. Neizvesno je i da li je Mojsije postojao. Za švajcarskog stručnjaka za proučavanje Starog zaveta, Otmara Kela (Keel), priča o Solomonu nije ništa drugo do “idealizovano doba” bez istorijske pozadine.
        Ko je tu posegnuo za točkom istorije? S kojim ciljem? I - što je naročito važno - koliko je dugo u pogonu bila biblijska propagandna mašinerija?
        Do odgovora na ova pitanja teško je doći. Autori Svetog pisma pristupili su svom poslu veoma spretno. Što su naučnici više proučavali Toru, to su na više zamki nailazili.
        Samo na knjigama Mojsijevim radila su najmanje četiri autora. Jedan od njih bio je “jahvist” i ime Božje uvek je ispisivao pomoću tetragrama JHVH (“Ja sam onaj koji jesam”), a verovatno je poticao iz Jerusalima. Drugi pripovedač (“elohist”) verovatno je živeo na severu zemlje. On Boga naziva Elohim ili El.
        Problem je u tome što Sveto pismo ne sadrži samo fikciju i fantaziju. Neki delovi Biblije gotovo da podsećaju na leksikon stvarne istorije.
        Čvrste činjenice nude nam, na primer, “Knjige kraljeva”: one izveštavaju o periodu od oko 1000. do 587. godine pre Hrista, kada se raspalo nebulozno Solomonovo carstvo, a na njegovom mestu su se formirale dve države - Izrael i Judeja.
        Autori do u detalje izveštavaju o iskopavanjima kanala, poreskim dekretima i ratovima u ovim državama-bliznakinjama. Nabrojana su ukupno 42 kralja, uz navođenje njihovih perioda vladavine.
        Da li su za to možda korišćene stare hronike i liste vladara? Naučnici su upravo s tim ciljem pretražili mesopotamske arhive klinastog pisma. I zaista: tu se poimenice pojavljuje ukupno pet biblijskih prakraljeva.
        Najvažniji dokaz naučnici su otkrili 1993. godine u “Tel Danu”, u jednom naselju na brežuljku u severnom Izraelu. To je zapis u kojem se pominje “kuća Davidova”. Praotac je, dakle, verovatno stvarno postojao - makar i kao “dvanaesti knez minijaturnog grada-države” (Finkelštajn).
        U svetlu novih nalaza iz pustinje Negev i Samarije slika mračnog “doba kraljeva” postaje jasnija. Oko 950. godine pre Hrista Egipat je izgubio kontrolu nad svojim vazalima. U vakuumu, koji je na taj način nastao, poglavice hebrejskih plemena su iskoristile priliku da se prošire:
        # Prvo se na severu formirala pradržava Izrael. Godine 884. pre Hrista na presto se popeo, kako kažu zapisi, izvesni kralj Omri. Zemlja je imala manje od 100 hiljada stanovnika.
        # Judeja, južni sused u oblasti Jerusalima, bila je siromašnija. Usled škrtosti tla tamo je u stalnim naseobinama živelo manje od 10 000 ljudi.
        Arheolozi su uz pomoć ašova i minijaturnih bagera obelodanili svu skromnost ovih praćelija hebrejskih država. U Samariji su pronašli nekoliko priznanica za vino, a u Aradu jedva čitljiva pisma od gline. I inače, pastiri i seljaci koji su uzgajali masline gotovo da i nisu posezali za perom.
        Uskoro je i s tim bilo gotovo. U 9. i 8. veku na obalama reke Tigris izrastao je kolos od države, koja je neskriveno težila da zavlada svetom: Asirsko carstvo.
        Ta je zemlja žudela da pod svoju kontrolu stavi trgovinu karavanima. Tamjan i začini dovodili su trgovce iz Jemena u Gazu. Onaj ko je kontrolisao krajnje odredište, imao je priliku da ostvari veliku dobit.
        Godine 732. pre Hrista kralj Tiglatpileser II započeo je napad. Njegova vojska je munjevito prošla sve do Sredozemlja i podjarmila ogromne oblasti zemlje. Pala je patuljasta država Izrael. Kao provincija Samarija priključena je Asirskom carstvu. U početku je jedino siromašna Judeja ostala pošteđena.
        Arheolog iz Gisena, Folkmar Fric (Fritz), uspeo je da pokaže koliko brutalno su nastupili osvajači. Taj naučnik vrši iskopavanja u Kinaretu na jezeru Genezaret. Selo od 500 stanovnika sravnjeno je kišom “gvozdenih strela”, kaže on. “Onda su vojnici gvožđima porušili kuće”.
        U politiku osvajača spadale su i deportacije. Prinudno je 13 500 Izraelićana moralo da napusti zavičaj. Jedan reljef, otkriven u Ninivi, prikazuje kako Jevreji, pogrbljeni i sa džakovima na leđima, marširaju u nepoznato. Među njima mogu da se vide i ljudi nabijeni na kolac.
        Ali i manja bratska država Judeja bila je u opasnosti. Reka ljudi koja je bežala od rata izlila se u Jerusalim. Broj stanovnika narastao je sa 2 000 na oko 15 000 - a bili su bez ikakve zaštite izloženi ćudima do zuba naoružanog suseda.
        U takvom osećaju ugroženosti, smatraju umereni kritičari Biblije okupljeni oko Finkelštajna, odigralo se čudo: rađanje vere u jednog boga (“monoteizam”).


        Ako je verovati proroku Samuilu, biblijski kralj David je svoju biografiju započeo kao pastir. Bio je plavokos, “lepog stasa” i divno je svirao harfu. Kao mlad junak ubio je praćkom divovskog Filistra Golijata. Posle toga, navodno oko 997. godine pre Hrista, poveo je vojsku na Jerusalim.
        Stari zavet posvećuje strane i strane slavljenju ovog čoveka kao božjeg izabranika i pomazanika. Četrdeset godina je osnivač jevrejske nacije sedeo na prestolu pre nego što je izbrisan kao vladar carstva koje se prostiralo od Eufrata do Sredozemlja.
        Međutim, gde su tragovi te blistave zemlje? Svako ko se ovih dana nađe u šetnji istočnim delom Jerusalima naići će na područje iskopina, nazvano “Davidov grad”. Na ulazu stoje vojnici sa mašinkama na gotovs. Oni čuvaju to malo ruševina.
        “Gledajte!” Hansvulf Bledhorn (Bloedhorn) sa Evangelističkog instituta za istoriju Svete zemlje pokazuje na srušenu kuću. Velika je 16 kvadratnih metara i nije imala ni kuhinju ni prozore. Kuvalo se napolju. Pored se nalazi kamena ploča sa rupom. “To je bio toalet”, objašnjava istraživač.
        Da li je to Davidov sjaj i uzvišenost? Prema 1. Knjizi kraljeva, poglavlje 10, u glavnom gradu je bilo “srebra koliko i kamenja”.
        O tome nema ni govora. Pod ašovima arheologa Jerusalim iz bronzanog doba smanjio se na veličinu sela. Bilo je to mesto sa manje od 2 000 stanovnika. Berlinski egiptolog Rolf Kraus (Krauss) pominje “provincijsku varošicu”.
        Takvi nalazi nisu usamljeni. Savremeni stručnjaci koji se bave proučavanjem Biblije već duže vreme pretresaju Stari zavet. Ono što se posle toga pojavljuje jeste fantastična slika sačinjena od legendi.
        Istraživači dolaze sa svih strana. Stručnjaci za polen prelaze preko oblasti u Judeji i Samariji koje se nalaze pod vojnom okupacijom. Orijentalisti dešifruju table ispisane klinastim pismom. I u starim tekstovima sa Nila štošta ukazuje na pravu istoriju Hebreja.
        Naročito je nesigurna i nepouzdana istorijska osnova Biblije. Najnoviji udarac zadao je nedavno Izrael Finkelštajn (Finkelstein), glavni arheolog sa Univerziteta u Tel Avivu. Njegova knjiga “Bez jerihonskih truba” potvrđuje da su neistiniti centralni tekstovi Biblije:
        # Nikada nije bilo nikakvog egzodusa judejskih plemena iz Egipta.
        # Kanaan nije, kako je to opisano kod Jušue, silom osvojen.
        # Pracarstva Davidova i Solomonova su varka. Ovi izraelski kraljevi vladali su samo “beznačajnim delovima rubnih područja” (Finkelštajn).
        Bajka i monumentalna kamuflaža - baš tako se u novije vreme prikazuje reč Božja. Tamo gde su istraživači naslućivali istorijske činjenice, otkrili su samo političku propagandu. “Nalazimo se pred prekretnicom”, priznaje Dirk Kinet, koji predaje biblijske jezike na Univerzitetu u Augsburgu.
        Naime, i razvoj monoteizma odvijao se potpuno drugačije nego što nas je ubeđivalo Sveto pismo. Tamo se Bog javlja u odori večnosti. On se nalazi izvan vremena - biće koje nikad nije rođeno i koje nikada neće umreti.
        Još praotac Avram prinosi (navodno oko 1800. godine pre Hrista) žrtve ovom svemogućem biću. “Bog je jedan”, ispoveda i Mojsije pošto mu se Bog prikazao u vidu plamtećeg žbuna.
        Konzervativni stručnjaci za proučavanje Biblije voleli su da narod Izraela proglašavaju izabranim i posebnim narodom. Međutim, arheolozi sada sve stavljaju na svoje mesto: I Bog je počeo gotovo ni od čega.
        U početku, Jahve je bio samo prirodno božanstvo, objašnjava augsburški stručnjak Kinet: “On je bio garancija plodnosti, čija je seksualna strana tek naknadno postepeno potiskivana.”
        Idoli od gline i metala otkriveni su u Svetoj zemlji, ali i male glinene figure sa jedrim grudima i stražnjicama. Rođenje Boga iz krila mnogoboštva - to je okvir u kojem se kreću najnovija saznanja:
        - U Jerusalimu je cvetala prostitucija po hramovima;

       - Još oko 100. godine pre Hrista seljaci iz okoline upražnjavali su paganske rituale.
        - Bog je u početku imao nagu pratilju;
   

        Još 1967. godine je istoričar Rafael Patai objavio prva saznanja o tome da su stari Izraelićani uz boga Jahvea obožavali i njegovu suprugu Ašeru. Ta teorija je sada dobila novi život zahvaljujući istraživanju Frančeske Stavrakopolu (diplomirani oksfordski teolog, a sada profesor na Odseku za teologiju i religiju na Univerzitetu u engledskom gradu Ekseteru).

        - Možda ga znate kao Jahvea, Alaha ili Boga. A Jevreji, muslimani i hrišćani se slažu u jednoj stvari: on je jedan, jedinstven, usamljena figura, jedini kreator svega... Ili bismo mi samo voleli da je tako. Nakon godina istraživanja istorije i religije Izraela došla sam do živopisnog i, možda, za mnoge neprijatnog zaključka da je Bog imao suprugu - piše Frančeska Stavrakopolu.

        Stavrakopolu zasniva svoju tvrdnju na starim tekstovima, figurinama i amajlijama iskopanim uglavnom u antičkom Ugaritu, koji se nalazi na teritoriji današnje Sirije. Svi ti artefakti pokazuju da je Ašera bila moćna boginja plodnosti. Njena veza sa Bogom, Jahveom, iako je cenzura to skrivala, nazire se i u Bibliji i zapisima iz 8. veka pre nove ere nađenim na grnčariji u Sinajskoj pustinji na mestu zvanom Kuntillet Ajrud.

        - Natpis je zapravo vapaj za blagoslovom, upućen "Jahveu i njegovoj Ašeri". To je dokaz da su Jahve i Ašera bili božanski par. Takođe je važno znati da se u Bibliji, u Knjizi kraljeva, pominje da je Ašera bila obožavana u Jahveovom hramu u Jerusalimu. Tu piše da je statua Ašere stajala u hramu i da su joj žene pravile ritualnu odeću. Dokazi se više ne mogu ignorisati."

        Cenzura u Bibliji

        Postojanje tekstova koji spominju "božanski par" potvrdio je i J. Edward Wright, predsednik Centra za judaističke studije iz Arizone i Albrightovog Instituta za arheološka istraživanja. "Uprkos pokušajima cenzure, Ašeru nisu uspeli u potpunosti 'isterati' iz Biblije, gde je najverojatnije smetala muškim urednicima koji su skupljali i prevodili tekstove koji zajedno čine Stari zavet. Analizom tih tekstova, arheoloških dokaza, ali i tekstova naroda koji su graničili sa starim Izraelom, moguće je rekonstuisati ulogu Ašere u religijama Južnog Levanta." Ašera je mnogima poznatija pod svojim drugim imenima - Astarta (Grci), Ištar (Asirci i Babilonci) i Inanna (Sumerani). U islamu je ova boginja Meseca postala Alah. Svim tim narodima Ašera je predstavljala vrlo važno božanstvo, moćno, ali i negujuće i obnavljajuće, tvrdi Wright. "Mnogi prevodioci na engleski 'Ašera' često prevode kao 'Sveto Drvo', što je verovatno, inspirisano idejom o jednom i samo jednom biblijskom Bogu, samo još jedan pokušaj skrivanja njenog postojanja i uloge koju je imala", dopunio je. Drevni Izraeliti bili su politeisti. S teorijom o sveobuhvatnoj cenzuri slaže se i Aaron Brody, direktor muzeja Bade i vanredni profesor na Pacific School of Religion, odelenja za Bibliju i arheologiju. "Na Ašeru se u nekim tekstovima referiraju kao na 'drvo', koje je posečeno i spaljeno pred Hramom. Spalili su je, kako se navodi, vladari skloni nametanju Jahve-a kao jedinog, muškog, boga", izjavio je Brody. "Drevni su Izraeliti bili politeisti", dodaje. "Sve do 586. pre n.e. pravih monoteista, koji su poštovali isključivo Jahvu, bilo je izrazito malo. Nakon te godine, progona u Vavilon i uništenja Hrama u Izraelu, javljaju se prve naznake strogog monoteizma pod motom 'Jedan bog za sve narode'."




        Pogotovo u Ugaritu, 400 km severno od Jerusalima, “mračna prošlost religije Izraela” dolazi do izražaja, kako kaže francuski arheolog Andre Kako (Caljuot). Pronađeni su ritualni tekstovi i zlatne statue. Jedan nalaz prikazuje čovečuljka sa bradom. To je mudri starac i nebeski otac El - praobličje Boga.
        Spoznaja da je Bog nastao od paganskog idola možda jeste bolna, ali se već dugo naslućivala. Stručnjaci, kao uz pomoć teleskopa, posmatraju onaj oblak u kojem se odigralo rođenje Svevišnjeg. Nauka sve jasnije uviđa metafizičke elemente od kojih je, korak po korak, stvarana njegova moć.
        Svojim donekle senzacionalnim otkrićima naučnici na svetlo razuma izvlače onu tvorevinu vere koja još stoji kao neka mračna i tajanstvena tvrđava.
        Pobožni egzegeti su još skloni da Hebrejima priznaju poseban istorijski položaj. “S punom svešću o uzvišenoj ideji” jedno semitsko pastirsko pleme “žrtvovalo je sva dobra ovog sveta, istrpelo mučenja i dalo svoje živote”, formulisao je Simon Dubnov u svojoj desetotomnoj “Svetskoj istoriji jevrejskog naroda”.
        U tim mistifikacijama je tačno da je Kanaan pustošen ratovima, gotovo kao nijedna druga oblast antičkog sveta. Čas su faraoni posezali za tom zemljom, čas su Vavilonci sprovodili masovne deportacije. Sledili su Persijanci i Grci. Na kraju su došli Rimljani i tu oblast pretvorili u koloniju (v. Hroniku patnji).
        Rimski car Vespazijan upotrebio je protiv Jerusalima sprave za rušenje zidina i bacanje kamena da bi ugušio veliki jevrejski ustanak 70. godine pre Hrista. Doveo je 20.000 legionara. Neposlušni seljaci pružili su otpor “kao Vijetkong” (Bledhorn). Povezali su svoje kuće podzemnim tunelima.
        Ništa nije pomoglo. U avgustu iste godine utvrđenje na brdu Sion je dovedeno do iscrpljenja. Legionari u pancirnim košuljama srušili su redove protivnika i osvojili brdo na čijem se vrhu uzdizao veliki hram Jahveu. Tu su podmetnuli požare.
        Istoričar Josif Flavije, svedok napada, upečatljivo pripoveda o tim zlodelima. On opisuje drvene krstove duž cesta, na kojima su visili razapeti pobunjenici. Pored tih kulisa promicali su pobednici odvlačeći blago iz hramova za Rim, a među tim blagom i sedmokraki svećnjak menoru.
        Mnogo poniženja se slilo u Bibliju, očajanje i maštanje o svemoći, nastalo iz besa, nagomilano je u njoj. Potezom pera autori Biblije pretvorili su vavilonsku kulu u ruševinu (u stvarnosti je ta građevina, visoka 90 metara i više zapravo dovršena). Kod proroka Jezekilja Bog napada faraona poput divlje zveri: “Potopiću zemlju, sve do brda, rekom tvoje krvi.”


        Ali tek sada, više od 2000 godina posle nastanka svih ovih mitova i religijskih praslika, započinje njihova trezvena prerada. Naučnici se probijaju do korena Starog zaveta - doduše, sekirom.


        Sve je jasnije da je reč Božja, “Knjiga nad knjigama”, puna obmana. Grupa falsifikatora, zvanih “deuteronomisti”, prečešljali su stvarnu istoriju; iskrivili su stvarnost, uklonili neugodne činjenice i izmislili, u maniru holivudskih scenarija, istoriju Svete zemlje.
        Ni izdaleka nije u potpunosti razjašnjeno kako se u pojedinostima odvijao taj posao. Biblijska cenzura postupala je veoma spretno. Poput inja, njena verzija prošlosti prekrila je istoriju. U principu je radila perfektno, poput Ministarstva istine Džordža Orvela.
        Jedino je sigurno mesto zločina: hram u Jerusalimu je mesto gde se na kraju slivaju svi tragovi. Na onom brdu u gradu, na kojem se danas uzdižu Aksa-džamija i Kamena katedrala, nekad se uzdizalo centralno gradsko svetilište. Bradati sveštenici u odorama, o koje su bila okačena užad, zvončići i drago kamenje, kružili su unutar zidova tog zdanja. Mahali su tamjanom i klali žrtvene životinje. U jednom od rituala kvasili su svoje ušne resice ovnovskom krvlju.
        Ko bi uzduž prošao hramom, dospeo bi na kraju do najvećeg svetilišta - “debira”. Tu su u polutami stajala dva heruvima, presvučena zlatom: krilati lavovi sa ljudskim likom, koji su čuvali Jahvin presto.
        Taj presto je bio prazan.
        To je Ništa, velika negacija - kao šifra za beskonačnost duha - kao ono što se smatra pionirskim dostignućem jevrejske teologije. Dok je ceo svet još udarao u tam-tam i klanjao se idolima, Jevreji su zabranili slikanje likova i prodrli u carstvo univerzalnog.
        Ali, da li je to uopšte tačno? Hebrejima se poriče čak i prvo delo njihovog duha. O starosti i datumu pojavljivanja Svetog pisma vodi se žestoka rasprava. U ringu su tri strane:
        - Tradicionalisti tvrde da su glavni tekstovi Biblije počeli da nastaju oko 1000. godine pre Hrista.
        - Umerena struja je pre za 600. godinu pre Hrista.
        - Minimalisti smatraju Stari zavet “delom helenizma”. U svojim bitnim delovima napisan je tek posle 330. godine pre Hrista - a, time, i posle smrti grčkih filozofa Sokrata i Platona.
        Čovek iz Hajdelberga ide korak dalje. Bernd Jerg Dibner (Diebner) govori brzo, ima retku kosu i već 30 godina predaje teologiju. Posle dugog oklevanja, Evangelistički fakultet je odlučio da tog naučnika promoviše u profesora. Ima 63 godine.
        Drvetom obloženi amfiteatar bio je dupke pun kad je netom izabrani profesor započeo svoje pristupno predavanje. Izrael je “mistična veličina”, objavio je profesor. Potom je opisao Toru kao “diplomatski dokument pun kompromisa”, koji je dorađivan i brušen sve do 50. godine posle Hrista.
        Za Dibnera, Biblija predstavlja rezultat borbe za prevlast u domenu religijskog vođstva - pravi krimić iz oblasti kulturne politike, koji je započeo visoki sveštenik iz Jerusalima tako što je izmenio istorijske činjenice i “u prošlost projektovao sopstvene snove o velesili”.
        Srećom po profesora, vatre inkvizicije odavno su ugašene. Danas ne spaljuju nikoga ko huli na Boga.
        Istovremeno se nalaže poštovanje religijskih osećanja: 3,1 milijarde Jevreja, hrišćana i muslimana oslanjaju se na reči Starog zaveta. Biblija je prevedena na 2 300 jezika i dijalekata. U Luterovoj (Luther) verziji sadrži 773 000 reči.  

A kako je sve počelo?
(Sledeći tekst je preuzet sa drugog sajta delimično, jer se ne slažem sa celim sadržajem.)
U Bibliji ("Poreklo") stoji da i je patrijarh Avram bio Haldejac iz Ur-a. On je dostigao velika saznanja o astrologiji i u "haldejskim veštinama". Iako se za Avrama nigde ne kaže da je bio čarobnjak (kako se to govorilo za druge Haldejce), kaže se da je "sve nadmašivao u otmenosti i mudrosti". Njegova "otmenost" u to vreme mogla je značiti samo da je bio plemenitog roda. Njegovo poreklo se tako može povezati (iz citata Eusebijusa) kako doseže do drevnih golijata, odnosno prvih gospodara sumerske civilizacije (onih koji su pali sa neba - Anunaki, reptili), što znači i do Nimroda (prvog reptilskog hibrida-vladara).
 Avram je došao u Egipat i tu podučavao egipatskog faraona astronomiji. Ista saznanja preneo je i u Grčku. Dakle, putovao je i prenosio učenje o postojanju "jednog boga".
O vladavini Gudeje (velikog sveštenika i arhitekte iz Haldeje, Vavilon) ostalo je ipak dosta materijalnih dokaza. Za razliku od njega, iza kralja Solomona kao i njegovog oca kralja Davida nema nikakvih materijalnih dokaza da su zaista postojali. Nijedan arheološki ostatak koji bi to potvrdio ili opovrgao. Istraživanja i danas traju.
Solomonov Grad, za koji se u Bibliji tvrdi da je postojao u Jerusalimu, veruje se da je bio okrenut prema današnjoj džamiji Al Aksa. Izraelski arheolozi su očajnicki kopali pokušavajući da nađu ostatke, ali nikakvih opipljivih dokaza - nema. Ime kralja Solomona nije uklesano ni na jednoj tabli, prepisu ili ukrasu neke vazne. Nijedan vazal koji mu je plaćao taksu nije ostavio o tome nikakav zapis. Nijedan vojnik od njegove ogromne osvajačke vojske nije ostavio ni jedan šlem, sablju ili štit sa oznakama njegove armije. O drevnom Kanaanu i drevnoj Filistini ima arheoloških tragova, ali o Solomonovom gradu - ne.
Da li je Solomon izmišljen lik kao i njegov otac David? A Avram? Ako jesu, kome je trebala ta priča o moćnoj Solomonovoj kraljevini, njegovom zlatu, njegovim brojnim potomcima i "izabranom izraelskom narodu"? Ko je i zašto sve te lepe priče zapisao u Starom Zavetu?
Izmišljena priča:
Kralj Solomon na tronu (ili Sulejman po Kuranu) u svojoj raskošnoj palati sa brojnom poslugom okružen zlatnim lavovima, koji su bili tipični za vavilonske vladare. Solomon je navodno vladao od 1000 do 929 p.n.e, a doživeo je skoro 100 godina. Imao je ogromno kraljevsrtvo i moćnu vojsku, bio oženjen faraonovom ćerkom, a imao je i 700 drugih žena i nekoliko stotine konkubina. Njegovi potomci su danas Jevreji širom sveta.
Reč "JEVREJ" je srpska transkripcija engleske reču JEW, a što je skraćenica od JUDE. Judeja je naziv samo jedne oblasti u drevnom Izraelu, koja je dobila naziv po plemenu JUDEJA. Svi stanovnici ove oblasti mogu se tako nazvati Judejcima, iako nisu svi Judejci bili iz plemena Judeja (bilo je tu i Levita i pripadnika drugih plemena). Pored ovog plemena u drevnom Izraelu je živelo još dvaneast plemena. Nakon smrti legendarnog Kralja Solomona Izrael se podelio na Severno kraljevstvo Izraela u kome su bila plemena (Ruben, Simeon, Dan, Naftali, Gad, Ašer, Išahar, Zebulun, Efraim i Manaši). U Južnom delu su bila plemena Benjamina i Judeja kao i delovi Levita, koji su bili raštrkani svuda. Ovaj južni deo je nazivan Judejskom kraljevinom. Šizma između Severnog i Južnog kraljevstva trajala je decenijama pa su se razvili toliko neprijateljski odnosi da su čak i ratovali među sobom. Zbog podela je nastalo i trinaesto pleme.
Biblija kaže da je narod čitavog Izraela, očajan ovim bespoštednim ratovima i borbom za prevlašću plemenskih vođa željno iščekivao jednog moćnog gospodara (mesiju) koji bi ih spasao i ponovo ih sve ujedinio, stvorio mir i obnovio staru kraljevinu Kanaan.
Dakle, Judeji (Židi) bili su samo jedno pleme Izraela, i pripadnici drugih plemena se nisu mogli nazivati Judejima (u transkripciji Jevrejima), ali su svi Judeji bili Izraelci.
Razjedinjena i posvađana izraelska plemena postala su 721. godine p.n.e lak plen za moćnu asirsku vojsku koja je okupirala Severni Izrael i ogroman broj Izrailja odvela u ropstvo. Većina se nikada više nije vratila u Izrael i za njih se kaže da su to deset izgubljenih plemena Izraela.
Kada su vavilonski vojnici 586 godine p.n.e okupirali Palestinu, razorili su Solomonov hram u Jerusalimu i odveli u ropstvo Judejce. Neki pripadnici judejskih plemena su se ipak vratili u Judeju i kasnije sazidali novi hram takozvani Drugi hram (koji je kasnije razorio Titus). Ali, njihov povratak u Judeju je, možda, baš početak jedne neverovatne priče iz koje će kasnije nastati ono što danas nazivamo - "svetskom zaverom". Tako bar otkrivaju istraživanja o istoriji Izraela nekih najuglednijih izraelskih istoričara (Helene Blavatski, Sesil Rota i drugih koje je obradila Barbara Ejho, na čiji ću se rad ("MYSTERY, BABYLON THE GREAT-CATHOLIC OR JEWISH?")najviše pozvati u ovom tekstu.
Kome je bio potreban Stari zavet?
Odlazak Izraelaca u Veliki Vavilon bio je isto kao kada bi danas neko iz teške zabiti u Srbiji, iz sela gde nema ni struje ni vodovoda, otišao u Njujork. Vavilon je tada bio svetski centar raskalašnog života, bogatstva, sa ogromnim brojem astronomskih opservatorija, školama arhitekture, astrologije i alhemije, pravo stecište nauke i gnostika. Tu su Izraelci upoznali razne doktrine istočnjačkog misticizma, tajnu brojeva, slova, osnove astronomije i astrologije, veštinu gledanja u zvezde i proricanje sudbine, crnu magiju kao i veštinu trgovine i baratanja novcem. Naučili su i da pišu svete knjige posebnim alegerorijskim jezikom i tako su savladali veštinu drevnih vavilonskih Pisara. Hebrejsko pismo i magična snaga slova (svako slovo je i broj i značenje, a ne samo znak) , takođe potiče iz Vavilona (H. Blavatski). Sva ova znanja oni su kasnije, kada su se vratili u Izrael, usmeno prenosili kao učenje "o skrivenoj mudrosti" koje se i danas naziva "kabala" ("qabb lâ" znači "primljena doktrina", a "hokmah nistarah" znači "skrivena mudrost").
U Haldeji, gnostičkom centru vavilonske imperije, Izraelci su se mogli diviti arhitekturi, slikama i skulpturama lavova i ptica napravljenih kako u kamenu tako i
 od čistog zlata koji su bili simbol moći vavilonskih vladara.
Tu su bili fascinirani, ne samo bogatstvom i raskoši, već i opštim razvratnim životom, ali i brojnim paganskim običajima koji su uključivali i prinošenje ljudskih žrtava.
 U knjizi "Okultna teokratija" (Occult Theocrasy ) Edit Star Miler kaže da reč "tanaim" na hebrejskom znači "učitelj zakona", a rabini (učitelji) koji su prenosili ova vavilonska učenja su postali prvi kabalisti.
To su bili prvi hebrejski Pisari koji će kasnije napisti Stari Zavet. Jedna sekta ovih kabalista, koja je formirana još u Vavilonu, nazvana je farisejima. To se smatralo najvišim rangom među verskim učiteljima. Sekta je nakon povratka u Judeju počela kabalu da prenosi najpre usmeno, smatrajući to "velikom tajnom". Nakon nekoliko stotina godina odlučili su da svoja učenja zapišu. Tako je nastao Talmud, Sepher ha Zohar. Miler piše da postoji judejski i vavilonski talmud. Vremenom je vavilonski prevagnuo i uglavnom se on učio u sinagogama.
Nejasno je zašto su se ovi Izraelci uopšte vratili u Palestinu, ako su već došli u poziciju da steknu sva ova znanja, a veruje se da su se mnogi, ne samo obogatili u Vavilonu, već su i zauzeli određene visoke društvene pozicije. Jevrejski istoričari smatraju da su oni želeli da predstavljaju novu aristokratiju među Judejcima, jer su postali učeni stvarima o kojima niko u Izraelu nije znao. Njihov navodni cilj bio je da podriju dotadašnju aristokratiju u Judeji koja je počivala na krvnom nasledstvu i postave se kao vrhovno sveštenstvo koje bi dalo i svog čoveka za Mesiju.
Tako su još u Vavilonu formirali tajno bratstvo - "haburah". Termin "Vavilonsko bratstvo" pominje i Dejvid Ajk u svojim knjigama.
Postoji i drugo verovanje jednog američkog istraživača, a to je da su u nameri da nateraju narod da se iz bogatog Vavilona posle 40 godina ropstva, vrati na ispošćenu palestinsku zemlju, članovi Vavilonskog bratstva IZMISLILI priču o slavnoj istorijskoj prošlosti Izraela i to zapisali kao istoriju i proroštvo. Tako su neuk narod iz Judeje možda predstavili kao potomke nekada moćnog izraelskog kralja Solomona koji je za sobom ostavio ogromno zlato (sakriveno negde u Palestini) i moralnu obavezu svojim potomcima da mu čuvaju kraljevstvo, kome je već pretila opasnost da bude okupirano tuđim vojskama.
Kralj Solomon je tako opisivan kao moćni i mudri vladar oko čijeg trona su bili poređani lavovi i paunovi od čistog zlata (kao i Mojsijevo zlatno tele). Umni fariseji su tu videli odličnu priliku da postanu novi gospodari čitavog Izraela i lagodno žive prodajući narodu maglu u obliku lepih priča i verovatno kujući planove da im dovedu i proroka od krvi i mesa koji bi bio predstavljen kao krvni naslednik kralja Davida (Hrist).
Nije li upravo čudna koincidencija da su pisari Starog Zaveta tako zapisali kako je i patrijarh Avram išao iz Vavilona, odnosno iz Ura (u Haldeji ) prema drevnom Kanaanu baš putem kojim su Hebreji ubeđivani da krenu natrag u Palestinu?

 NEKA POREĐENJA

Uzimanje Biblije kao nekog “razumnog”, “verodostojnog” a pogotovo “istorijskog” materijala u današnjim vremenima predstavlja samo jedan od dokaza nečijeg neznanja, što je opet često rezultat programiranosti nečijeg uma (“začarani krug”!?). Na primer, dovoljno je samo uporediti ove dve šeme rimskih vladara rimske imperije iz perioda IV-V veka i Izraelskih kraljeva iz Biblije koji su datirani daleko pre njih i videti da se radi o istim ličnostima koje su iz kasnijih vremenskih perioda projektovane unatrag, samo sa zamenjenim imenima.
A. Fomenko (Fomenko: History - Fiction or Science)  prikupio je dinastičke podatke brojnih kraljevskih porodica Evrope i Azije, analizirao ih i uporedio rezultate. Rezultati su bili zapanjujući. Biografije su se podudarale kod vladara koji su živeli pre XVII veka n.e. Nakon XVII veka, nije uočena podudarnost.
 Ovo je podstaklo Fomenka i njegove kolege da iznova i iznova proveravaju metod i zaključke, ali greške nije bilo. Na primer, biografije svih kineskih careva pre 17. veka precizno se dupliraju s biografijama srednjovekovnih evropskih vladara.
 Osim dupliranja jednih te istih heroja pod različitim imenima, uočeni su i ogromni pomaci u vremenu u kojemu su se (navodno) događaji zbivali. Među najznačajnijim primerima su brojne koincidencije brojčanih karakteristika biografija egipatskih faraona i careva Svetog Rimskog carstva. Analizirajući (matematičko-statistički) napise rimskog istoričara Josephusa Flaviusa, jednog od klasika, čiji radovi opisuju solidne periode istorije i Izraela i drevnog Rima, otkrio je da s tačke gledišta matematike-statistike, sve to je jednostavno ponavljanje Starog Zaveta s mešanjem imena i geografskih područja događanja.
 Naravno, ne radi se samo o sličnoj dužini njihove vladavine, nego i o ličnim karakteristikama kao i događanjima vezanim za njih. Kad se uzme u obzir činjenica da su i ovi rimski vladari takođe fantomska refleksija dinastija koje su usledile nakon 13 veka, onda bi se cela ‘multidimenzionalnost’ lažiranja istorije (uključujući naravno i Bibliju) mogla naslutiti.
 "Čudnu" korelaciju nalazimo i između vladara Svete Rimske Imperije iz perioda 10-13 veka nove ere i judejskih kraljeva iz Biblije koji su navodno vladali u periodu od 928-587. g. pne.n.e.
 Na kraju, jedino ostaje fenomen kako to da ovo “velikim poznavaocima Biblije” – NIJE poznato?!

0 коментара:

Постави коментар

Радански триптих

Радански крст

И крст лево сечен 2002 манасти Св.Спиридона код Бојника, а други сечен 2010 село Магаш испод Радана. Са по 33 год. старости.Трећи село Прилужани.

Богородица достојно ест

  © Copyright2010 Slike i zakon postanjaDesign by Izrada sajta 2009

PVC stolarija | Selidbe | Sudski tumac | Back to TOP  
Akumulator Auto stakla Servis letve volana Servis servo pumpe Adaptacija stanova Beograd Sigurnosna vrata decije torte svadbene torte torte laminat